Skip to main content

Dan: 2. avgust 2017.

Od  moćnih sindikata do sindikalnih ikebana za samo 30 godina

Jedna od fejsbuk stranica na srpskom jeziku, „Dnevnik prosečnog Srbende“ ili nekako slično, koja često i na neukusan način, ali uglavnom bolno direktno i više nego svima jasno pokazuje one loše osobine prosečnog čoveka u Srbiji. Naravno, ne bismo se složili da smo samo mi takvi, daleko od toga, u svakom narodu postoje lenji, bahati, osioni, sujetni, hvalisavci itd. No, o tome nekom drugom prilikom.

1987: „NE BUDE LI REGRES I 13., PLATA, GLAVE IMA DA LETU!!!“

2017:“RADI ZA 200 EVRA NA CRNO – ĆUTI, BAJO, BOLJE IŠTA NEGO NIŠTA“

Zaista tužno ali i više nego istinito. Od radnika koji su imali skoro sve, dobre plate i prinadležnosti, ugled u društvu, pitali se za većinu stvari u preduzeću, danas smo postali siromašni najamnici bez prava glasa, zadovoljni što uopšte bilo šta i bilo gde radimo, u velikom strahu da izgubimo i to malo što imamo. A imamo, uglavnom, ništa. Samo se zavaravamo i lažemo da nam je dobro i da će biti bolje.

Sudeći po većini „medija“ (koji to više nisu) nama teče med i mleko, a evropski standard samo što nije. A mi stojimo zaglavljeni negde u zapećku te iste Evrope, na raskršću 19. i 20. veka. Prolazimo bolesti koje su savremena društva preležala pre skoro 200 godina.

Pored države same, pored naroda koji je nezadovoljan socijalizmom poželeo demokratiju i tržišnu kapitalističku privredu (verujemo ne baš ovakvu, niti bi je poželeo da je znao šta ga zaista čeka) OGROMNU ODGOVORNOST za sve što nam se dešava snose sindikati. Najveću, oni najstariji i najbrojniji među njima, kao što je, skoro pa državni, Savez slobodnih sindikata Srbije (čast izuzecima u tom savezu), ali ni većina ostalih se nisu pokazali dostojni imena koja nose: sindikati, samostalni, nezavisni, ujedinjeni, složni…

Rastrzani unutrašnjim ali i međusindikalnim borbama za mesto pod suncem, za brojnost članstva, za priliku druženja i fotkanja sa vlastodršcima, sindikati su većinom zaboravili svoju istorijsku ulogu, pogotovo u tranziciji.

Umesto da sindikati svoje resurse troše u borbi za poboljšanje socijalno-ekononskog statusa zaposlenih i uslova rada, kako godine odmiču, prinuđeni su da vrše pritiske na poslodavca samo da poštuje zakonske akte koje je sam doneo, da se stidljivo protive radu na crno, da novčano pomažu ugroženima i da budu samo gledaoci u raznim Savetima, Komisijama, Forumima …

Za tridesetak godina krug je zatvoren, prešli smo put OD SINDIKATA DO SINDIKALNIH IKEBANA.

Nažalost, danas rukovodstvima u dobrom broju postojećih sindikata, funkcija i sindikalni rad služe za napredovanje u službi ili lično bogaćenje. A ko su i kako funkcionišu SINDIKALNE IKEBANE u MUP-u saznaćete u jednom od narednih tekstova.

Služba za informisanje SSP
Mile Lazarević