Skip to main content

Oznaka: 1. maj

KOME VEROVATI NA GLOBALNOM TRŽIŠTU SINDIKATA?

Poslednjih nekoliko godina širom Srbije, od strane zaposlenih u državnim organima masovno se pokreću sudski postupci radi zaštite njihovih radničkih prava. Naravno, među tuženima od strane svojih radnika nalazi se i MUP, a po našim podacima je u samom vrhu po broju utuženja. S jedne strane, stvarno je „tužno seći granu na kojoj sediš“ jer od skromne plate preko 45000 zaposlenih izdržavaju svoje porodice, a s druge, živimo u demokratskom društvu i po pravilu, primena propisa bi trebalo biti obaveza i pitanje nečije odgovornosti. Kada u praksi, usled mnogobrojnih faktora nastanu problemi u toj primeni, počinje glavobolja za sve one u lancu funkcionisanja: oštećenog radnika, rukovodioca, poslodavca i sindikata. Ima li leka?

Tržište je prezasićeno lekovima. Apoteke kao glavni distributeri nude različite vrste lekova: jeftine, a sporodelujuće, malo skuplje, ali sa neželjenom reakcijom, i najskuplje, a najdelotvornije. U svim ovim slučajevima prodavci u apotekama zadovoljno trljaju ruke nakon prodaje. Međutim, kako bi izbegli troškove, pritiske i neželjene efekte, a pritom se izlečili,  potrebno je na vreme i preventivno delovati, ući u samu srž nastanka bolesti i iskoreniti je.

Naveli smo jednu kratku analogiju sa apotekama, prodavcima i lekovima aludirajući na sindikate, advokate i mehanizme, kako bi na metaforičan način predstavili situaciju u kojoj se nalazimo. Pojavom mnogobrojnih sindikata u MUP-u, čiji tačan broj stvarno ne znamo, jer je podložan promenama (ima ih oko tridesetak), nastalo je, ekonomskim rečnikom – prezasićenje tržišta. Sindikati,  shodno politici i svojim internim aktima koriste različite mehanizme radi stvaranje poverenja i privlačenja članstva, gde pojedini pritom ne mare za krajnje posledice. Laži, obmane i plasiranje dezinformacija koristeći društvene mreže, stvaraju zabludu i nepoverenje među radnicima MUP-a. Prilikom deljenja određenih novosti i dešavanja, često dolazimo do situacije da su potpune iste stvari između  tri ili četiri sindikata kontradiktorne. Kome verovati?

Verujte sebi. Potrebno je uraditi ono najteže –  da  u moru podataka koji od strane sindikata u MUP-u  svakodnevno kruže internetom, počevši od kupovina na rate, preko standardnih objava „biće isplata putnih troškova“ pa sve do protesta i tužbi, uradi njihovo filtriranje i obrada i da na takav način svako ponaosob donese ključnu odluku. Logički čvrstu, jaku i neoborivu, potkrepljenu svim činjenicama i rezultatima. Ona bi trebalo da bude glavni okidač datog poverenja i legitimiteta sindikatu da nekog zastupa.  Ako nečije poverenje, odnosno, nečija odluka usled novih informacija bude dovedena u pitanje,  ponavlja se ovaj postupak. .

Apoteke su kao pojedini sindikati, stalno se otvaraju, ali i menjaju vlasnike i one nam u jednom broju slučajeva i ne trebaju.  Mi se možemo izlečiti i pre nastanka prvih simptoma i rešiti taj problem jednom za svagda – direktno ući u suštinu i razloge nastanka bolesti i uz pravilno presimptomsko lečenje, strpljenjem i upornošću doći do ozdravljenja organizma.  A to, nažalost, ne može baš svako…

Još jedan dokaz tome je i 1. maj, dan kada se tradicionalno organizuju manifestacije i protesti širom sveta. Ovaj dan je pokazao da je sindikalna svest i borba  za radnička prava u Srbiji na veoma niskom nivou. Želeli mi to da priznamo ili ne, on je postao samo jedan u nizu nekoliko neradnih dana koji se praznuju, praktično jedan sasvim običan produžen porodični vikend. Tako je već decenijama, a od strane nekoliko sindikata on se obeležava samo simboličnim protestom, u kome, nažalost, uglavnom učestvuju samo stotinak njihovih aktivista i mali broj radnika . Kada na kraju to sve sumiramo, vraćamo se po starom . Prvi maj je i ove godine pokazao  da sindikati u Srbiji nemaju dovoljno snage, a radnička klasa dovoljno samopouzdanja, poverenja i hrabrosti da se u što većem broju okupe na jednom mestu i ukažu na veoma težak status radničke klase.  Glavni razlog leži u tome da su radnici u Srbiji „prodani“ više puta u prethodnih nekoliko godina.

Do povratka njihovog poverenja, sindikatima ostaju drugi načini sindikalne borbe, gde hteli,  ne hteli, oni moraju u dogovoru sa poslodavcima napraviti jedan odgovorajući balans gde će svi biti zadovoljni. A jedan od najsvrsishodnijih načina za to je – KOLEKTIVNO PREGOVARANJE.

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

ZAŠTO NE TREBA PRESPAVATI 1. MAJ?

Glavni odbor Sindikata srpske policije doneo je odluku da 1.5.2017. godine, na međunarodni Praznik rada, na dan kada su se pre mnogo godina naši preci borili za svoja radnička prava, izađe na organizovani protest koji će biti održan u Beogradu u organizaciji Ujedinjenih granskih sindikata „Nezavisnost“ i Saveza samostalnih sindikata Srbije.

SSP poziva sve svoje članove i sve zaposlene u MUP da se priključe ovom skupu za promociju radničkih prava. Poželjno je da tog dana u Beogradu, u što većem broju i sa što više naših zastava podržimo NEPOLITIČKI skup.

Skup je zakazan za 12,00 časova, a mi, članovi SSP, skupićemo se sat pre toga, oko 11,00 na mestu koje ćemo naknadno odrediti. Svi vi koji smatrate da vam je mesto na ovom protestu dogovorite se sa predsednicima svojih Sindikalnih grupa oko organizovanog dolaska.

Svi vi koji smatrate da nam je loše i da nam je tog dana mesto nam ulici javite se i pridružiti nam se, a ako ne smatrate, ako vam je dobro – onda ništa.

Evo prilike nezadovoljnima, da učine i nešto konkretno, osim iskazivanja nezadovoljstva na Fejsbuku, po hodnicima, kancelarijama, u patrolnim vozilima…

Jedini koji se bori za vaša prava, vaš SSP!


Predsednik Ujedinjenih granskih sindikata „Nezavisnost“, gospodin Zoran Stoiljković, objavio je prigodan tekst povodom međunarodnog Praznika rada, koji mi u celosti ovde prenosimo:

ZAŠTO NE TREBA PRESPAVATI 1. MAJ?

Otužno i gotovo bljutavo podgreva se stereotip da 1. Maj, umesto borbe za dostojanstven rad i pristojan život u slobodi, simbolišu samo roštiljski uranci. Širi se neverica da se išta da promeniti, uz cinično i orkestrirano pitanje : šta tu mogu i čemu još uopšte služe sindikati?

Kad razmišljate da li će te se pridružiti našem prvomajskom protestu prvo sebi odgovorite na pitanje da li vi i vaši živite dobro i imate li izvesnu i poželjnu perspektivu? Da li građani Srbije, ako uopšte rade i za svoj rad primaju zaradu zaslužuju više od 48 000 ili 386 evra koliko iznosi prosečna plata ? Da li je upola manja penzija pristojna naknada za kraj višedecenijske radne karijere ?

Je li pristojno da pominjem zadovoljstvo poslom, osećaj ostvarenosi i slobode da se kaže šta se zaista misli i drži logikom i argumentom struke?

Pokušaću da dam samo nekoliko argumenata u prilog opredeljenju da se podignemo i izborimo za veće zarade i manje nejednakosti što je naš osnovni razlog okupljanja.

Prvo se upitajmo dokle ćemo mi građani plaćati cenu svih promašaja garnitura na vlasti? Kako ekonomisti, trbuhozborci međunarodnih finansijskih institucija, mogu poricati mogućnost da zarade rastu bar do nivoa koji omogućuju rast proizvodnje i produktivnosti na koji se doda projektovana inflacija? Ili misle da su već uspeli da nas, medijskim ispiranjem mozga ukonponovanim sa siromašenjem ogromne većine koja ne može sebi da priušti odlazak u pozorište ili jednonedeljni plaćeni odmor, pretvore u zombije?

Povratak u (periferijski) kapitalizam se očito pokazao dužim i skupljim nego što su građani mogli i da pretpostave. Na tom već četvrt veka dugom putu većina je svela svoj život na umeće preživljavanja da bi se šačica dokopala bogastva i vlasti. Srbijom i zemljama regiona, uz povremene međusobne čarke, vladaju politički lideri , tajkuni u njihovoj milosti i reprezenti stranog kapitala. Učestvujemo u „trci ka dnu“ – nudimo sve povoljnije subvencije i sve jeftiniju i obespravljeniju radnu snagu. Umesto da se kao svi pametni toga stide, naše vođe na sav glas ističu da imamo obrazovane a jeftine i strahom od gubitka posla disciplinovane zaposlene.

Socijalno stanje u zemlji ima tri svoje temeljne karakteristike.
1.Srbija je danas zemlja u kojoj preko partijskog zapošljavanja i napredovanja partijski kartel poseduje državu. Zašto nas onda čudi što nam se korumpirana država, umesto da bude neka vrsta Robina Huda ponaša kao Super Hik, lik iz stripova koji uzima od siromaha da bi još dodao bogatima.
2. Srbija je danas sa nivoom nejednakosti gotovo duplo većim od evropskog proseka školski primer loše nejednakosti. Fransisko Fereira tvrdi da nejednakost, kao i holesterol, može biti dobra i loša. Prisustvo „dobre“ nejednakosti znači da se u društvu nagrađuju zalaganje i predan rad, da se vrednuje ulaganje u obrazovanje. U uslovima „loše“ nejednakosti nemaju svi jednake šanse da investiraju u sopstveni razvoj što umanjuje i potencijal društva za razvoj.
3. Posledično, političke i ekonomske elite -cementiranjem razlika uspešno postaju vladajuća klasa. Socijalni lift zaglavljen na gornjem spratu viših srednjih slojeva – svi ostali su u slobodnom padu. Ili se mogu peti požarnim stepenicama partijskog zapošljavanja, estrade ili korupcije….

Pravci preokreta

Prvi uslov da živimo bolje je da partije isteramo sa prostora koji im ne pripada – privreda, pravosuđe, obrazovanje, mediji i strogo kontrolišemo tamo gde je jedino logično da budu – izbori i političke institucije. Protesti protiv neravnopravnih izbornih uslova pokazuju rastući demokratski kapacitet – mladih pre svih.

Vreme je i da podsetimo da evropske integracije znače hod ka pametnom, održivom i inkluzivnom razvoju. Inkluzija znači da smo solidarni i da se državljanstvo Srbije svakome isplati u solidnoj količini ekonomskih, političkih i kulturnih prava. To je prostor u kome je rad dostojanstven – ugovoren, bezbedan i redovno i pristojno plaćen.

Šta je u tome subverzivno i neprihvatljivo ?

Osnovni cilj Nezavisnosti, kao i svih sindikata koji se nisu pretvorili u ekspozituru politike i poslodavaca je pristojan rad u pristojnom društvu. Žalosno ali naš prvi cilj je da se u 21 veku, iz formule 24/7 u kojoj smo potencijalnom poslodavcu na raspolaganju 24 sata svih sedam dana nedeljno, vratimo zahtevu iz 19 veka za tri osmice – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati za porodicu, prijatelje, rekreaciju i kulturu. Kultura, obrazovanje i umeće samoorganizovanja su jedini socijalni kapital kojim raspolažemo kao zaposleni i građani.

Kako smanjiti nejednakost u raspodeli dohotka?

Visoka nejednakost je loša i za ekonomski rast što pokazuju čak i istraživanja Međunarodnog monetarnog fonda . Kako se može smanjiti nejednakost u raspodeli dohotka ?

Ključne su tri mere od kojih je tek jedna, ona koja zagovara progresivnije oporezivanje uslovno rečeno „radikalna“:

1.Kroz aktivne politike kvalitetnog zapošljavanja…
U ovu grupu spadaju savetovanje i posredovanje, obuke, javni radovi, subvencije za otvaranje održivih a ne tek politički kreiranih novih radnih mesta. Potrošnja na aktivne mere zapošljavanja bi trebalo da se poveća s obzirom da sada iznosi ignorantskih 0.1% BDP.
Naravno, važan je i kvalitet posla. Povremeni poslovi, rad u sivoj ekonomiji ili samozaposlenost doprinose smanjenju nejednakosti ali ne predstavlja trajno rešenje jer vode obaranju standarda rada.
2. Kroz stipendirano kvalitetno obrazovanje za sve
Obrazovanje bi trebalo da spreči reprodukovanje nejednakosti odnosno da omogući da deca roditelja lošijeg ekonomskog statusa imaju jednake šanse da sutra nađu dobar posao i pristojno zarađuju.
3. Kroz progresivnije oporezivanje dohotka
Pored sprečavanja utaje i izbegavanja plaćanja poreza konačno treba uvesti progresivno oporezivanje koje u sistem uvodi i elemente socijalne pravičnosti. Dosadašnji sistem mešovitog i linearnog sistema oporezivanjna koji nadprosečno opterećuje najniže zarade treba zameniti sistemom koji objedinjuje poreze od rada i kapitala i progresivno se uvećava od 15% do 40%. Primera radi, u Sloveniji ide se na 40 % poreza na prihode već iznad 50 000 evra

Spremnost da se ove mere sprovedu pravi je demokratski test za sve socijalne i političke aktere u zemlji. Sve izvan toga je tek demagogija i populizam.

1 maj ugs1

1 maj ugs2

VASKRŠNJI I PRVOMAJSKI PRAZNICI

Prema Zakonu o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji („Sl. glasnik RS“, br. 43/2001, 101/2007 i 92/2011) vaskršnji praznici se praznuju počev od Velikog petka zaključno sa drugim danom Vaskrsa (član 2. tačka 2), što znači da se ove godine praznuje počev od 14. aprila (petak) zaključno sa 17. aprilom (ponedeljak).

Prema istom zakonu (član 1a stav 2), Praznik rada je državni praznik koji se praznuje 1. i 2. maja (ove godine padaju u ponedeljak i utorak). S obzirom da 1. i 2. maj ove godine padaju u radne dane sve je jasno te neće biti zabune slične prošlogodišnjoj, kada su se vaskršnji i prvomajski praznici preklopili.

Da rezimiramo – neradni dani Vaskrsa su počev od petka 14. aprila zaključno sa ponedeljkom 17. aprilom (4 dana), a Praznik rada ponedeljak i utorak (1. i 2. maj).

Rad na dane praznika plaća se uvećano u skladu sa PKU za policijske službenike (važi za policijske službenike), kao i u skladu sa PKU za državne organe (važi za sve ostale zaposlene), te za rad na ovih šest dana praznika sleduje uvećanje plate!

Svim našim članovima, svim koleginicama i kolegama želimo da praznike provedu u sreći i zadovoljstvu!

Srećni praznici!

Vaš SSP

Međunarodni praznik rada!

Danas je prvi maj, Međunarodni praznik rada! Širom sveta sindikati obeležavaju taj praznik raznim manifestacijama. Protestnim šetnjama, demonstracijama nezadovoljstva položajem radničke klase, prigodnim obraćanjima radničkih vođa. Toga kod nas neće biti, jer se praznik rada ove godine poklopio sa najvećim hrišćanskim praznikom Vaskrsom. Mada se vođe velikih sindikalnih centrala ni ranijih godina nisu proslavili po tom pitanju, danas bi zaista bilo neprimereno pozivati ljude na javne skupove.

Inače, Međunarodnim praznikom rada na 01. maj obeležava se uspomena na velike radničke štrajkove i demonstracije održane u Čikagu 1886. godine. Osnovni zahtev štrajkača je bio uvođenje osmočasovnog radnog vremena. Oko 80.000 radnika tog dana je bilo na ulicama bez ijednog incidenta. Trećeg maja usledili su sporadični sukobi i tuče između štrajkača i štrajkbrejkera (ako vam zvuči poznato podsetite se septembra 2014. godine, imali smo i mi štrajkbrejkere, srećom, tuče nismo imali), ali to nije umanjilo intezitet protesta pa su vlasti iskoristile policiju koja je tog dana, prilikom suzbijanja nereda, ubila 4 člana sindikata.

A onda su tu nevinu puštenu krv osetili političari, ti stari lešinari. Odnekud se među radnicima pojavili anarhisti i pozvali radnike da se naoružaju, huškajući ih protiv policije, ali to nije naišlo na veći odjek pa se narednog dana okupilo samo 3000 radnika. No, to nije smetalo da neko od anarhista aktivira eksplozivnu napravu i ubije 7 a rani 67 policajaca.

Kao epilog tih sukoba dobili smo poraz radnika i smrt policajaca. Sprega vlasnika kapitala i političara nemonovno je dovela do tragedije i do poraza radničke klase u celini. Jer policajci nisu ništa drugo do pripadnici radničke klase.

Da li se, i koliko, od tog vremena, nešto promenilo u Srbiji, procenite sami. Da li smo okrenuli točak istorije, pa, od visoko dosegnutih radničkih prava u vreme socijalizma, stigli na početak divljeg kapitalizma i ponovnu borbu za osnovna prava? Od velikih slavlja, roštilja, prasetine i uranaka, vraćamo se u stanje u kojem nema razloga bilo šta slaviti.

Danas smo, više nego ikada, bliži ulici i trgovima nego izletištima!

Šef službe za infomisanje SSP
Mile Lazarević