Skip to main content

Autor: Zoran Stojčić

Pogledajte u čemu se voze pančevački policajci

Katastrofalno finansijsko stanje u MUP-u kao posledica određenih propusta nadležnih pri planiranju i raspodeli novčanih sredstava iz budžeta, dovelo je do toga da danas ne postoji nijedna organizaciona jedinica koja nema problema sa voznim parkom. U više navrata smo pisali o ovom problemu,  upoznali javnost i nadležne institucije, međutim osim izjave rukovodicala iz MUP-a tipa „dobićemo vozila, strpite se“, do dana današnjeg ništa se nije promenilo na bolje. A verovatno i neće. Vozni parkovi po organizacionim jedinicama MUP-a širom Srbije više izgledaju kao auto-otpadi, gde običnom građaninu muka pripadne kada ih pogleda, ne daj Bože da uđe unutra i vidi one silne upaljene lampice koje trepću, tada bi se uplašio. Policijski službenici su vremenom navikli na sve to, i pored tih muka i rizika po život oni postupaju kao pravi profesionalci i koriste ta vozila kako bi na vreme izvršili službeni zadatak. Naravno, svi znamo da se ova vozila prilikom poseta i provera ne prikazuju ministru, direktoru i ostalim rukovodiocima, kako se načelnici OJ ne bi „obrukali“ zbog toga.

Plan je da se u ovoj godini, po hitnom postupku, raspodeli oko 1200 službenih vozila. Naravno, ovo je kratkoročno rešenje, jer činjenica je da će kao po običaju veliku većinu tih vozila „razgrabiti“ rukovodioci organizacionih jedinica, a na terenu će se koristiti i dalje stara vozila, koja se ne remontuju i ne održavaju.

Svesni ozbiljne situacije gde MUP, zbog zloupotreba i nesposobnosti, nije u stanju da održava ni sopstveni vozni park, zaposleni širom Srbije od svoje ionako male plate, odvajaju sredstva za popravku i održavanje vozila. Šta će, moraju ljudi, jer za razliku od „onih gore“, oni rade na terenu, svesni su i znaju koliko svaka sekunda u postupanju može uticati na spašavanje nečijeg života. To znaju i aktivisti SG SSP Pančevo koji su novac od dobijenih donacija uložili u popravku jednog službenog vozila koje koristi PI Sever. Urađena je kompletna limarija i farbanje, ubačen novi enterijer i zalepljene su nove nalepnice za oznakama policije.  Pohvala za njih, a još jedna velika sramota za našeg poslodavca.

Ovako je službeno vozilo izgledalo pre i za vreme popravke:

Ovako službeno vozilo izgleda sada:

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

Akcija dobrovoljnog davanja krvi u PS Preševo

Preševo, 01.03.2017. godine, – U prostorijama Policijske stanice Preševo, Sindikat srpske policije – Regionalni centar Vranje organizovao je tradicionalnu akciju dobrovoljnog davanja krvi u saradnji sa Zavodom za transfuziju krvi Niš, prijateljima HU „Koce Zauvek“ iz Vranja i HU „U Srcu“ Telekom Srbije iz Beograda. Navedenoj akciji pored članova Sindikata srpske policije – RC Vranje, policijskih službenika PU Vranje, PU Gnjilane, Uprave granične policije, radnika Doma Zdravlja u Preševu, podržali su i građani Vranja i Preševa. Tom prilikom prikupljeno je 50 jedinica dragocene tečnosti.

Ovaj događaj propraćen je i od strane medija i to: Regionalne televizije „DN017“ iz Vranja kao i lokalnih medija „RTV Preševo“ i „RTV ALDI“. Takođe, akciju je, pored načelnika PU Vranje gospodina Živković Igora, obišla i privredna delegacija iz Bujanovca – generalni direktor „BI VODE“ sa saradnicima. Za pripremu i izvođenje navedene akcije od strane SSP RC Vranje angažovano je kombi vozilo prevoznika „EURO LINE“ iz Vlasotinca i tri putnička vozila koja su izvršila prevoz dobrovoljnih davaoca krvi iz Vranja do Preševa i obrnuto. Pomoć tokom realizacije pružili su i privredni subjekti iz Preševa i to PTP „FLUIDI“ i STR“BELI DRIM“.

Za organizaciju i sprovođenje akcije najveće zasluge i sve čestitke pripadaju našem aktivisti u SG Peševo – Dejanu Tasić, koji je dugogodišlji aktivni dobrovoljni davalac krvi!

Fotografije kao i reportaže medija dobrovoljnog davanja krvi možete videti ispod testa.

                                                                                Služba za informisanje SSP

 

Ukidanje naknade za putne troškove?

Očigledna je namera Ministarstva unutrašnjih poslova da po bilo koju cenu sprovede mere štednje preko leđa zaposlenih.  Mi, obični izvršioci sve to razumemo, jer smo vremenom navikli i ništa nas više ne može iznenaditi. Kako bi se pojedinci iz MUP-a  dodvorili svojim rukovodiocima, a  verovatno na osnovu njihovog genijalnog plana već sutradan napredovali, setili su se još jednog načina da se uštedi novac. Ovi „stručnjaci“ su budžetom za 2017. godinu predvideli drastično smanjenje iznosa stavke razdeo 422 – troškovi putovanja.

Ako malo bolje razmislimo i sklopimo kockice,  u ovoj godini možemo očekivati usvajanje i primenu čuvene Uredbe o načinu i uslovima ostvarivanja prava na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada. Ovom Uredbom praktično se ukida pravo na refundiranje realnih troškova putovanja zaposlenih od strane poslodavca, što će sigurno izazvati veliko nezadovoljstvo, gnev i bes svih onih koji svakodnevno putuju više stotina kilometara da bi došli na posao. Krivica nije njihova, ljudi su prinuđeni da putuju usled nestručne i katastrofalne organizacije i planiranja rada, što je sasvim neka druga tema. Kada spominjemo krivce, ne možemo zaboraviti i podršku jednog reprezentativnog sindikata kao učesnika (ne)radne grupe formirane upravo iz tog razloga. Njihova podrška u donošenju štetnih akata nas i ne čudi, kad su pomogli poslodavcu u sprovođenje analizi rizika, ovo će za njih biti „mačji kašalj“. A drugi reprezentativni sindikat u ovoj (ne)radnoj grupi nije ni učestvovao, valjda su imali bitnijih stvari, možda organizaciju novogodišnjih paketića.

Nastavi sa čitanjem

Ima li nas dovoljno na ulicama?

Usvajanje i izmene tek usvojenih zakona, usklađivanje podzakonskih akata, prilagođavanje zahtevima različitih nevladinih organizacija najčešće u vezi sa ljudskim, manjinskim pravima, zaštitom porodice, zaštitom podataka o ličnosti, te migrantska kriza i angažovanja na terenu i slične obaveze predstavljaju dodatno opterećenje  na radu zaposlenih u MUP-u.  To prouzrokuje povećani obim posla na ulici, gužvu na šalterima, dugotrajno čekanje na graničnim i administrativnim prelazima, obavezu  vođenja mnogobrojnih duplih evidencija i obaveštavanja, a izvršilaca je sve manje i manje.

Ne razmatrajući opravdanost smanjenja, ionako, već malog broja ljudstva u organizacionim jedinicama, probleme rukovodioca da u takvim uslovima nesmetano organizuju rad, pokriju sve linije rada, a pri tome poštujući zakonske propise,  oni koji takve poslove nikada nisu ni radili donose diskutabilne i svima nama nerazumne odluke. Dobro je njima poznato da izvršioci, ali i rukovodioci OJ ne mogu glavu podignuti od tolikog posla, pokrivajući praznine i obavljajući neodložne poslove drugih kolega koji zbog takvih odluka nisu ni prisutni u tim jedinicama. A pored svega toga, nastavlja se praksa nedovoljne koordinacije Direkcije i svih Sektora MUP-a sa OJ u sedištu i van MUP-a, opstaje strah da se nadređenom jednom za svagda kaže  „mi nemamo dovoljno ljudstva i vozila, ne možemo taj zadatak izvršiti“.  Kako bi se dodvorili nadređenom, većina rukovodioca OJ prihvata sve što im se predloži, pojedini bi čak skočili u bunar ako im se tako naredi, ne mareći za posledice. A to sve kad-tad dođe na naplatu.  Zbog takvog odnosa prema poslu i kolegama, kao krajnju posledicu imamo ugrožavanje sistema bezbednosti i uskraćivanje prava zaposlenih. Već je ustaljena praksa da zbog toga bivaju pokrenuti sudski sporovi koje, po nepisanom pravilu, MUP uvek gubi. I nažalost, to sve direktno ide na štetu budžeta i građana koji u vidu poreza odvajaju sredstva kako bi se osećali bezbednima i zaštićenima.

Rukovodioce to ne interesuje  jer novac ne klizi iz njihovog džepa. Bitno je da sebe „pokriju“, daju neku novu ideju i dobiju bolje radno mesto. Jedna od takvih „genijalnih“ ideja je plan da se formira „B“ formacija IJP. Ne možemo a da ne postavimo dva logična pitanja: „Šta će nam?“ i „Šta nam se to sprema?“. Poznato nam je da već postoji „A“ formacija IJP, koja radi sve i svašta ( utakmice, rad na terenu, rad sa migrantima, razna obezbeđenja itd.) i da njihova angažovanja na terenu predstavljaju noćnu moru svakog rukovodioca OJ. Nedovoljan broj ljudstva, godišnji odmori, bolovanja i još kada pristigne depeša „da je potrebno za sutrašnji dan hitno organizovati, na primer, 15 pripadnika IJP za rad na terenu od  15 dana, obezbediti vozila i logističku podršku“  je kap koja prelije čašu. Postupiti se po naređenju mora, a odreći se velikog broja zaposlenih na 15 dana je previše! I tako svakog drugog-trećeg meseca. I evo sada još jedne glavobolje –  „B“ tim IJP.

Da li formiranjem „B“ tima IJP možemo očekivati još više angažovanja na terenima širom Srbije? Da li će IJP preuzeti baze u KZB? Hoće li jednu utakmicu umesto 30 sada obezbeđivati 60 pripadnika?  Da li vi gospodo iz fotelja znate šta je to onaj pravi policijski posao kojeg uporno i tvrdoglavo marginalizujete? Ovakvim načinom rada povlačite ljude sa ulica, sektori ostaju nedovoljno pokriveni, informacija sa terena će biti sve manje jer nismo na radnom mestu. Sve će to uticati na porast kriminaliteta, ali i na vašu statistiku gde svake godine imamo manje izvršenih KD i gde je skoro svaka stanica najbolja u Srbiji, po tome, a kriminalaca je sve više.

Sindikat srpske policije će u narednom periodu uložiti dodatne napore i konstantno vršiti pritisak na poslodavca da razmotri ove probleme sa kojima se susreću u OJ, zaslugom pojedinaca koji ne mare za to. Osim za zaštitu prava zaposlenih u MUP-u, javno ukazujući na propuste borićemo se da se smanji stopa kriminaliteta na ulicama, a da policajaca bude više tamo gde su potrebniji – rame uz rame sa građanima. A ne po šumama, kućicama, bolnicama… Te stvari mogu, a i trebalo bi da rade druge nadležne institucije.

I na kraju prenosimo poruku jednog člana SSP:  „Kolege, nemojte se nervirati, sve ovo što se dešava u MUP-u je normalno“.

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

 

 

Povereniku za ravnopravnost – Pritužba zbog posebne naknade

Izmenama i dopunama Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državanih službenika i nameštenika, uglavnom u delu koji se odnosi na službena putovanja, zahvaćeni su i zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Smanjivanje službene dnevnice na mizernih i sramotnih 150 dinara najviše je pogodilo upravo policijske službenike koji obavljaju najteže i najrizičnije poslove (Kopnena zona bezbednosti, obezbeđenja visokorizičnih javnih skupova, rad sa migrantima, pratnje i slično). Ministar unutrašnjih poslova dr Nebojša Stefanović je, uvidevši  ovu nepravdu, uradio ono što smo u nekoliko navrata od njega tražili. Iako nije imao ovlašćenja, zakonske uslove, a verovatno i političku snagu da poveća iznos službene dnevnice na pređašnji period i razgraniči klasična službena putovanja od upućivanja na izvršavanje službenog zadatka,  uradio ono što je jedino bilo i moguće – u skladu sa članom 13. Stav 3. Pravilnika o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova dana 09.11.2015. godine  doneo je Odluku o utvrđivanju specifičnih područja na kojima zaposleni u Ministarstvu unutrašnjih poslova rade pod otežanim terenskim uslovima i definisao iznos naknade od 1.500, odnosno 1.800 dinara počev od 20.07.2016. godine.  Na taj način je bar delimično uspeo da pomogne i ublaži štetu koju trpe zaposleni na terenu  usled smanjivanja službenih dnevnica.

Međutim, kao što je svima poznato u Ministarstvu unutrašnjih poslova postoji mnoštvo pravnika, ekonomista i ostalih stručnjaka koji su našli za shodno da efekte ove Odluke minimiziraju. Uradili su to u nekoliko navrata, slanjem na teren kontradiktornih i nerazumnih depeša, svojevoljno tumačeći i dodajući još „neophodnih“ uslova koji moraju biti ispunjeni da bi se steklo pravo isplatu posebne naknade. Na taj način su stavili u drugi plan osnovni i glavni cilj Odluke ministra – da se isplati naknada policijskim službenicima koji rade sa migrantima u specifičnim područjima, i oni koji svoje poslove obavljaju u najrizičnijem delu –  Kopnenoj zoni bezbednosti.

Kao što je poznato Sindikat srpske policije je u više navrate teškom i mukotrpnom borbom  predstavnike poslodavca iz nekoliko Uprava uspeo da „natera“  da poštuje Odluku ministra. I to ipak samo delimično. Tada smo došli do zaključka da su se pojedinci osilili i, iz čiste obesti i ljubomore, dali sebi za pravo da obezvrede nameru ministra, jer su jednostavno odbili da pojedinim kategorijama policijskih službenika potpišu naloge za isplatu posebnu naknadu i to policijskim službenicima koji svoje poslove obavljaju :

–   u Kopnenoj zoni bezbednosti (KZB);
–  na području opštine Preševo (rad sa migrantima);
–  granice sa Republikom Makedonijom opština Preševo (rad sa migrantima);

Njihovo opravdanje, ali i zvanično tumačenje  je bilo to da svi oni koji obavljaju svoje redovne poslove na ovim specifičnim i rizičnim područjima ne ispunjavaju uslove za isplatu posebne naknade, iako prve dve Odluke ministra koje su važile do 20.07.2016. godine ne razlikuju termin redovan posao od upućivanja iz drugih organizacionih jedinica.  Na to smo ukazali i Ministru unutrašnjih poslova, ali došli smo do zaključka da su ga oni koji ga tapšu po ramenu razuverili, verovatno pravdajući se uštedama, čuvajući pri tom dobra radna mesta sa duplo većom platom od prosečne plate policijskog službenika.

Na kraju, ostale su nam dve solucije, prvu smo već iskoristili i Povereniku za zaštitu ravnopravnosti poslali Pritužbu. Pozivajući se na odredbe iz Zakona o zabrani diskriminacije, očekujemo od Poverenika da u skladu sa svojim ovlašćenjima MUP-u da preporuku za isplatu posebne naknade gore pomenutim kategorijama policijskih službenika, počevši od 14.10.2015. godine,  ukoliko do isplate ne dođe, Poverenik odgovornima treba da podnese prekršajne prijave i upozna javnost sa ovim slučajem diskriminacije.

Sačekaćemo odgovor Poverenika i u zavisnosti od toga iniciraćemo pokretanje sudskih sporova radi retroaktivne isplate posebne naknade policijskim službenicima počev od 14.10.2015. godine i naravno tražićemo disciplinsku, ali i krivičnu odgovornost onih koji nisu postupali u skladu sa Odlukama ministra. Tekst pritužbe Povereniku možete pročitati ispod:

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

 

Apel građanima i javnosti – pomozite nam!!!

Kako vreme odmiče, sve je teže zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Mere štednje su po običaju najviše pogodile one koji najviše rade i taj teret ušteda još uvek nose na svojim leđima. Tu naravno ne mislimo na većinu visoko pozicioniranih rukovodećih kadrova, sa večitim radnim mestima u klimatizovanim kancelarijama i kožnim foteljama, koji su očigledno izgubili dodir sa stvarnošću i stanjem na terenu. Ovde mislimo na obične izvršioce – policijske službenike i ostale zaposlene iz ove kategorije.

Verovatno će čitaoci ovog teksta, posle prvog pasusa, odmah pomisliti: „Evo, policajcima nije dovoljno ni povećanje plate od 5% koje će se početi primenjivati od januara 2017. godine, nisu još ni to dobili, a traže još“. Ne, mi samo tražimo pomoć, kako bismo preduhitrili i sprečili ono najgore. Kako bi spasili živote policajaca, a samim tim mogli da zaštitimo i građane. Kako bismo na poslu vozili ispravna službena vozila i vratili se nepovređeni svojim domovima. Je li to mnogo?

Ne prođe ni par dana a da se na društvenim mrežama, ali i u pojedinim štampanim medijima, ne pojavi fotografija policijskog službenog vozila, u neispravnom ili polu-ispravnom stanju, naravno sa policijskim službenikom pored ili unutar njega, koji na sve načine pokušava da uradi nemoguće stvari, kako bi osposobio vozilo i na vreme izvršio službeni zadatak, možda i spasio nečiji život. Takve stvari često izazivaju podsmeh i predmet su anketa i glasanja u kojima se građani nadmeću u tome ko će zanimljiviji i smešniji komentar ostaviti, ili čak montirati fotografiju na osnovu događaja i time dodatno etiketirati i ismejati tog čoveka.

Naravno da ne zameramo građanima Republike Srbije što smo zbog ovakvih i sličnih stvari predmet podsmeha, što smo stavljeni na stub srama. Jasno je da nema njihove krivice i da nisu dovoljno upućeni u to gde i kako se planira budžet, u kom pravcu je usmeren novac koji oni, u vidu poreza, odvajaju od svojih usta i usta svoje dece kako bi dobili odgovarajuću zaštitu državnog aparata i osećali se bezbedno. Stoga skrećemo pažnju javnosti na činjenicu da je budžet MUP već godinama izrazito restriktivan i da su pozicije za održavanje i popravku vozila, u većini policijskih uprava, smešno male. Budžetska sredstva planirana za te namene utroše se već početkom godine i trenutno novca nema ni da se zameni brisač ili sijalica na automobilu.

Preveliki broj službenih vozila je još uvek sa letnjim, ali i „ćelavim“ gumama, a uveliko evo snega na putevima. Koristimo vozila stara i preko trideset godina, sa slabijim kočnicama, sve to radimo na našu ličnu odgovornost i sopstveni rizik samo da bi zadatak na koji smo upućeni izvršili u što kraćem vremenu. Često zbog toga bivamo i kažnjavani umanjenjem ionako već umanjene plate jer se dešavaju slučajevi da se službeno vozilo ugasi u vožnji, otkažu mu kočnice, pokvari menjač i slično, pri tome dođe do manjih udesa a rukovodioci uvek na to kažu: „E policajac je sam kriv, nije trebao da krene sa polu-ispravnim vozilom na zadatak“ . A dobro znaju da ispravnih vozila i nema.

Čija je odgovornost za takvo stanje? Da li ministar unutrašnjih poslova dr Nebojša Stefanović i v.d. direktora policije Vladimir Rebić znaju za sve ovo? Da li postoji bar jedan rukovodilac iz Uprava u sedištu MUP-a ili van, koji je smogao hrabrosti da njima na licu mesta pokaže ovakva vozila? Verujemo da ne postoji i sigurni smo da im se uživo šminka stvarno i realno stanje voznih parkova, prikazuju im samo ispravna i najbolja vozila koja, uzgred, ti rukovodioci lično i voze i ne daju ih policajcima na terenu.

Ko zna, možda bi se nešto barem malo promenilo ukoliko bi ministra provozali službenim vozilom sa jednim ispravnim svetlom, i to dugim, sa napuklom šoferkom, uz pocepani auspuh, na raspalim sedištima, bez klime i grejanja, ali sa ćelavim gumama?

Činjenica je da se policijski službenici ne osećaju bezbedno u službenim vozilima kojima odlaze na službene zadatke. Svako od njih će to i potvrditi – veći je rizik zadužiti i sesti u polu-ispravno službeno vozilo nego izvršiti i najteži zadatak. Za izvršavanje zadataka smo školovani i obučeni ali silom prilika moramo biti i auto-mehaničari, bez škole i iskustva. Iskreno, nikome od nas nije jasno kako većina službenih vozila MUP-a prilikom registracije uopšte prolazi na tehničkim pregledima i do kada će takvo očajno stanje trajati…

Zbog svega ovoga apelujemo na javnost, na građane, da iskoriste sva moguća zakonom dozvoljena sredstva i na sve načine utiču na MUP da iznađe modus kako bi makar osvežio vozni park i popravio neispravna i polu-ispravna vozila, a da ispravna redovno održava. Fotografišite takva vozila na ulici i objavljujte fotografije slobodno, podržavamo vas u tome…  Samo vas molimo, da ne ismevate policajce koje zateknete u ulozi mehaničara, ne zbijajte šale na naš račun, najmanje smo krivi za to.

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

Posao je državni, al odgovornost i šteta su lični!

Policijskom službeniku je svakim danom sve teže da obavlja svoje osnovne policijske poslove. U današnjim uslovima rada on mora da ulaže izuzetne napore kako bi postigao i redovne a kamoli izvandredne rezultate rada, a naravno, za to da bude skromno nagrađen. Skrivanje kriminalaca ispod maski ljudskih i manjinskih prava, značajan uticaj politike, izraženiji nego ranije, loše zakonske odredbe koje ograničavaju policijskog službenika u obavljaju službenih radnji i primeni ovlašćenja, samo su neki od faktora koji destimulišu policijskog službenika. Kad na to dodamo još i sramotne presude (ne)zavisnog sudstva, koje u saradnji sa prepametnim i nabeđenim tužiocima, većinom presuđuju u korist one druge strane, doveli su do toga da je policijski službenik postao zadnja lestvica u sistemu bezbednosti.

Navedeno deprimira policijske službenike, uverava ih da je borba za pravdu iluzija i gubljenje vremena, postaju razočarani, gube volju za rad, strahuju za svoju egzistenciju i bezbednost, trpe veliki pritisak, postaju nesigurni u postupanjima i sve to se manifestuje na terenu.

I pored svega toga, velika većina policijskih službenika se trudi da svoj posao obavlja maksimalno profesionalno, sakrivajući emocije i privatne probleme, znajući unapred da će se naći u nebranom grožđu. Jer kako god da se okrene, kako god postupili, nepisano je pravilo da se uvek posle dobre intervencije nešto loše desi. Da li su to pretnje, ucene, uznemiravanja telefonom, oštećenje imovine, sačekuše, privatne tužbe, svejedno je, pritisak i strah od neočekivanog uvek postoji. Vrlo često taj policajac doživi i mobing i zlostavljanje na radu od strane pretpostavljenih, a opet baš zbog dobrog rada i postupanja – kao svojevrsna kazna jer je dirnuo u posao nekome dovoljno moćnom i uticajnom.

Nastavi sa čitanjem

Sindikat danas (3): zašto su sindikati u MUP-u nemoćni i slabi?

U današnje vreme novac ima veoma veliku, presudnu vrednost i od njega zavisi stanje u društvu. On nam daje uslove za moć i  nezavisnost, ali nam daje i socijalni prestiž. Naravno, novac je i glavno oružje sindikatima u borbi za prava radnika, gde se jačina sindikata osim u broju članova, ogleda u njihovoj finansijskoj strukturi. Međutim, postavlja se pitanje da li sindikati racionalno raspolažu novcem koji poseduju, prikupljenim najvećim delom od članarine i malim procentom od donacija?

Hteli to da priznamo ili ne, sindikalizam u MUP-u je ogledalo sindikalizma u Srbiji. Slabosti sindikata se ogledaju u netransparentnom poslovanju, nedovoljnom uključivanju članova u donošenju odluka i njihovom izboru u organe sindikata. Sindikate krase doživotni, nestručni ili kompromitovani rukovodioci kojima je data velika moć odlučivanja. Naravno dobar broj njih ima stare, dobro poznate sklonosti,  njihov je prevashodan cilj dobijanje materijalne i finansijske koristi od sindikata.  Sve ovo za posledicu ima razočarenje radnika u sindikate,  promenu njihove svesti i pogleda na sindikalizam.

U MUP-u postoji 29 zvanično registrovanih sindikata. Da je mnogo, mnogo je, svi to znamo, ali što više  manjih sindikata imamo, veći su slabiji. A to i jeste cilj svakog poslodavca. Razlog formiranja velikog broja patuljastih sindikata, uglavnom, nije vera u bolje sutra ili mogućnost da sa desetak ili par stotina članova-poznanika mogu nešto dobro da učine za sve nas. Ako pogledamo njihova rukovodstva slika će biti mnogo jasnija. Uglavnom su to sada bivši rukovodioci većih sindikata, naviknuti na određene privilegije i lične koristi.

Međutim, čija je krivica za postojanje ovolikog broja sindikata, gde je nužna posledica (pa i cilj?) slabljenje većih sindikata i gubitak poverenja članova u sve druge? Odgovor nije jednostavan ali, nažalost, krivica je obostrana. Krivica velikih sindikata sastoji se u tome što su gore pomenutim slabostima dozvolili svoje urušavanje, a odgovornost zaposlenih leži u tome što daju poverenje takvim sindikatima, koje osnivaju i vode više puta kompromitovani lideri. Evo jednog primera:  Bivši član rukovodstva jednog reprezentativnog sindikata koji je zbog malverzacija sa novcem dobio krivičnu prijavu od dojučerašnjih saboraca, i isteran iz istog, osniva drugi manji sindikat i  privlači nekoliko stotina članova-poznanika. Dok je tako jačao, dešavale su se čudne stvari. Jedna od tih je, da je taj čovek, sudeći prema novinskim člancima, na auto-putu u civilu , službenim vozilom izigravao saobraćajca, zaustavljao vozila i tražio novac. Naravno, bio je prijavljen, potom uhapšen i zadržan nekoliko dana u pritvoru ali nečijom „dobrom“ voljom biva oslobođen.  Da nevolja za njega bude veća, iz sindikata čiji je glavni osnivač biva isteran, da bi nedugo zatim, formirao još jedan, još manji sindikat sa jedva  stotinak članova. Treći po redu sindikat.  Pitanje je da li to njegovi članovi znaju, a ako znaju nek razmisle da li bi takvoj osobi dali da im pričuva novac?

Reprezentativni sindikati u MUP-u su svakim danom sve slabiji u broju članova i njihovom poverenju. Razloge svi znamo: neuspeli štrajk 2014 godine, veoma brzo napredovanje njihovih rukovodioca, neslaganje sa ostalim sindikatima i neprihvatanje ponuđene saradnje, netransparentnost, nerešavanje problema prvenstveno svojih članova, pa potom i ostalih zaposlenih, nezainteresovanost i nedovoljno uključivanje u donošenje zakonskih i podzakonskih propisa, blanko saglasnost na „analizu rizika“ itd. U cilju prikrivanja svoje nemoći ali i svog nerada, njihova politika se svela pre svega na „kupovinu“ članstva. To je jedan vid starog ali uspešnog „sindikalizma“ u Srbiji gde novčanim davanjima pre svega novim članovima, pokušavaju da održe privid jakih sindikata, pritom slabeći svoje finansije, koje su neophodne za onu pravu, jaku i organizovanu sindikalnu borbu. Gledajući njihove sajtove i fejsbuk stranice možemo videti hvalospeve o tome kako su, recimo, novim članovima kupili štampač, računar, popravili vozilo, kupili deo uniforme, opremili službene prostorije, organizovali proslave i slično. Praktično time sindikati preuzimaju obaveze poslodavca i novcem članova finansiraju MUP. A pri tome retko koji istinski problem zaposlenih uspevaju da reše…

Prava sindilna borba podrazumeva usmeravanje svih potencijala, pa i finansija kojima sindikat raspolaže, u cilju pritiska na poslodavca da gore pomenute stvari obezbedi, iz njegovog isplaniranog budžeta. Iako znamo da je rak-rana MUP-a nedovoljan i loše planiran budžet i da sindikat nije dužan niti obavezan da krpi rupe pomažući im na gore pomenute načine, većina sindikata, uključujući i reprezentativne, ipak to rade. S jedne strane zadovoljan poslodavac, oslobođen brige za svoje obaveze, a sa druge strane lažno zadovoljni članovi koji su odavno naviknuti na to. Poslodavac zadovoljno trlja ruke – socijalna tenzija je pala. Zbog takvog odnosa prema članovima, oni vremenom počinju da gledaju na sindikate kao na nekog kome je DUŽNOST da im obezbedi papir, štampač, računar, paketić, novčanu pomoć, putovanje, polutke na rate i sl. Pri tome zaboravljajući, doduše ne svojom već krivicom sindikata, glavnu i osnovnu svrhu osnivanja i postojanja svakog sindikata – istinsku borbu za zaštitu njihovih prava i poboljšanje uslova rada. Kako se boriti da nam bude bolje kada su rashodi skoro svih sindikata za gore pomenute stvari 70-90% celog budžeta? Kako imati jak i nezavistan sindikat sposoban za dugotrajan iscrpljujući štrajk, koji raspolaže finansijskim mogućnostima da za vreme štrajka svim članovima garantuje isplatu pune zarade?

Da li ćemo konačno da shvatimo da smo čuvenih 10.000 dinara koje smo dobijali svakog meseca izgubili zbog takvog odnosa, gde je bolje da se učlanimo u drugi sindikat koji nam, recimo, za rođenje jednokratno daje 15.000, a „onaj tamo“ SSP 10.000? A zbog onog što nam dao 15.000 za rođenje deteta ostadosmo bez svakomesečne „desetke“.

Da li ćemo početi svi da se, kao reprezentativni sindikati, za naša prava borimo kupovinom štampača, uniformi, računara, polutki na rate ili ćemo se uozbiljiti i već jednom shvatiti da sindikat mora čuvati i jačati svoje finansije za ubuduće?

Upravo ih gore pomenutih razloga, iako SSP, za razliku od drugih sindikata, svakodnevno jača i raste, nema još uvek dovoljnu snagu da sam promeni neke stvari u globalu, a koje se tiču povećanja plate, dobijanje novih vozila itd. Mi poštujemo novac naših članova i ne rasipamo ga, akumuliramo ga u budžet i štrajkački fond, ulažemo u naše aktiviste, trošimo ga na obilazk organizacionih jedinica gde rešavamo problematiku gde god se pojavimo.

Kada zaposleni u MUP pažljivo pročitaju ovaj tekst, shvate njegov cilj i svi zajedno promenimo ugao gledanja na sindikate, možemo očekivati da nam uskoro bude bolje. A do tada, pružite podršku SSP jer smo jedni od retkih zagovornika one prave sindikalne borbe, finansijski transparentni, otvoreni za saradnju sa drugima i bez šarenih laža za članove. Istinu na videlo pa ma koliko bolna da je.

Uostalom, moto ovog sindikata jeste: ZADOVOLJAN ČLAN, JAK SINDIKAT!!!

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

SSP – sam protiv svih

Svakodnevno na adresu Sindikata srpske policije pristižu mnogobrojni zahtevi za pomoć sa problematikom iz radno-pravnog odnosa. U skladu sa internim aktima sindikata, poštujući hijerarhiju i u saradnji sa svojim aktivistima na terenu pokušavamo svim dozvoljenim sredstvima pomoći kolegama i kolegenicama. Prioritet u ovakvim i sličnim stvarima dajemo svojim članovima, koji odvajajući 1% od teško zarađene plate, članarinom omogućavaju nesmetano funkcionisanje sindikata. Međutim paradoks u svemu ovome je da u poslednje vreme imamo više molbi i zahteva za pomoć od strane ostalih zaposlenih – članova drugih sindikata, nego od svojih članova. Vodeći se moralnim načelima, da smo pre svega ljudi „u istom košu“, Sindikat srpske policije izlazi u susret i pomaže im, ali  do određenih granica. Zašto  baš tako?

Pod određenim granicama smatramo uložena sredstva i napore da pomognemo članovima ostalih sindikata, jer nam se oni i najviše obraćaju. Ta sredstva zavise od više faktora: problematike, troškova i vremena.

  1. Problematika – prioritet imaju  članovi SSP, pa tek ostali;
  2. Troškova – u ovakvim slučajevima, gde se radi o članovima drugih sindikata koji iz nekog razloga ne žele da pristupe SSP, čak i kada im pomognemo, ulažemo minimalna novčana sredstva upravo iz tog razloga;
  3. Vremena – u zavisnosti od slobodnog vremena aktivista koji već rešavaju probleme svojih članova i minimalnih uloženih novčanih sredstava. U ovakvim i sličnim slučajevima, za razliku od ostalih sindikata, Sindikat srpske policije nikada nije postavljao uslov potpisivanja pristupnice, već je određivao prioritete u rešavanju. A prioriteti će uvek biti naši članovi.

Koristimo ovu priliku da iskažemo razočaranje načinu pristupa pojedinih kolega i kolegenica kojima pomognemo, rešimo određeni problem, gde pre svega reprezentativni sindikati nisu mogli ili hteli da reše, a oni nam okrenu leđa i tako u krug. Ovakvo njihovo ponašanje je jedan od nekoliko bitnih uticajnih faktora zbog kojih se nalazimo u ovoj teškoj situaciji. Nije im bila dovoljna analiza rizika, da se osveste i trgnu iz zimskog sna. A svi dobro znaju da se Sindikat srpske policije najoštrije suprotstavio poslodavcu i najviše uticao na njen krah, čak po cenu dobijanja dugo čekane reprezentativnosti. Dok je u isto vreme jedan reprezentativni sindikat podržao otpuštanje zaposlenih i kočio nas u borbi – SLIKA.

Setimo se samo kako su nas uveravali da su suhomesnati proizvodi proizvođača „Đurđević“ kvalitetna hrana, prve kategorije i čak u komentarima na javnoj fejsbuk stranici SSP komentarisali kako na „ovakav način hoćemo da pridobijemo članstvo“. Naravno, i tu smo dokazali naše sumnje, i uz pomoć zaposlenih sa terena povukli ovog sumnjivog dobavljača. Njegovo mesto zauzeo je kvalitetan i pouzdan „Zlatiborac“. Kako bi jedan reprezentativni sindikat prikrio svoj nerad i greške, koristeći demagogiju, hvalio se na sva zvona kako je to njihov uspeh, jer se jedan njihov aktivista, inače po službenoj dužnosti nalazio u Komisiji, oformljenoj na našu inicijativu.

I na kraju, ne smemo zaboraviti i čuvenu Uredbu o načinu ostvarivanja naknade troškova za dolazak i odlazak sa posla, gde postoji mogućnost velike nepravde prema zaposlenih u MUP-u, naravno uz podršu jednog reprezentativnog i pasivnost drugog reprezentativnog sindikata.

Nećemo  zaboraviti i manje sindikate, pojedine sa jasnim i definisanim ciljevima – u saradnji sa određenim rukovodećim kadrovima, koji se nalaze u beleškama našeg sindikata, a neki su na našu inicijativu i kažnjeni, pokušavaju da oslabe SSP vrbovanjem članstva kupovinom štampača, punjenjem tonera, širenjem laži i sl. Naravno, takvi ne mogu da se izbore sa radno-pravnom problematikom, što je i svrha sindikata, tako da ih i razumemo, ovo je jedino sredstvo za postizanje cilja. Na zaposlenima je da odluče na koju će stranu.

Za razliku od ostalih, cilj Sindikata srpske policije nije samo da zaposleni potpiše pristupnicu, već isključivo izgradnja međusobnog poverenja i razumevanja na relaciji sindikat-član, kako bi u nekoj budućoj situaciji, na naš znak „JURIŠ“ svi bez ustručavanja i ikakvih sumnji bili spremni da zajedno i u što većem broju nastupimo u borbi za naša prava. Jer, sindikat čine članovi. Što nas je više, to smo jači…

Ovom prilikom apelujemo na sve sindikate:  Pomozite nam, zajedno smo jači. I ako ne možete iz vama znanih razloga, molimo vas, samo nas nemojte sabotirati u radu.

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

Budžet MUP-a je skoro prazan – ima li odgovornih?

Kako vreme odmiče i kalendarska godina se bliži svom kraju, jedno te isto pitanje iznova postaje aktuelno. Isto pitanje kao i nekoliko prethodnih godina, negde u ovo doba: kako sa ostatkom budžeta MUP-a izmiriti sve obaveze prema zaposlenima i drugim poveriocima? Zaposleni u Sektoru za materijalno-finansijske poslove se nalaze u delikatnoj situaciji – kako, sa ostatkom novca u budžetu, da odrede prioritete pored tolikih zahteva i nekako „popune sve rupe“.

Kad započnemo analizu u MUP-u, kako bismo pronašli glavne krivce za ovakvo stanje u budžetu, otvaraju nam se vrata klimatizovanih i raskošno uređenih kancelarija u kojima sede rukovodioci gore pomenutog Sektora, zatim Sektora za ljudske resurse, rukovodioci 12 Uprava u sedištu Direkcija policije, kao i većina rukovodioca svih Uprava van sedišta Direkcije policije – Područnih policijskih uprava, rukovodioci zaduženi za planiranje, organizovanje i realizaciju svih aktivnosti u ministarstvu. Svi su oni pomalo, svako iz svog delokruga rada, shodno svojim ovlašćenjima, doprineli ovakvom stanju budžeta.

Zadnjih nekoliko godina restriktivne mere Vlade Republike Srbije u pogledu štednje nisu zaobišle ni onakotanak budžet MUP. I umesto da nadležni rukovodioci dignu glas, izvrše pritisak i iskažu stvarne probleme sa kojima se susreću u radu, oni su pognute glave, prećutno sve to prihvatili i na leđa zaposlenih natovarili posledice mera štednje. Naravno oni sami, kao i visoki funkcioneri MUP-a sa platama preko 100.000 dinara, luksuznim limuzinama na ličnom zaduženju i kožnim foteljama u toplim kancelarijama, nisu to ni osetili, pa su se malo i pogubili u realnosti. Kako i ne bi kad „sit gladnom ne veruje“.

Ovde ćemo navesti samo neke od primera sa kojim je većina zaposlenih upoznata. Setimo se samo  loše planiranog konkursa za osnovnu policijsku obuku (COPO), gde je, pre nekoliko godina, više od 500 tadašnjih polaznika, na osnovu konkursa trebalo biti raspoređeno shodno mestu svog prebivališta. I odjednom, na kraju školovanja svake klase, nečijim ishitrenim i nepromišljenim odlukama oni bivaju raspoređeni u PU za grad Beograd.  To je dovelo do toga da, zbog nerešenih stambenih pitanja, nemogućnosti odvajanja od porodice i slično, dve trećine njih počinje da svakodnveno putuje iz udaljenih krajeva Srbije, stvorivši tako iznenada veliki rashod u delu budžeta MUP-a opredeljenom za „naknadu troškova za dolazak na posao i odlazak sa posla“. Uzgred budirečeno, to je bio jedan od glavnih razloga zašto se u tom periodu kasnilo sa isplatom putnih troškova i više od godinu dana. Ovaj primer smo naveli zbog sadašnje situacije, gde nas od strane poslodavca, uz aktivnu ili prećutnu podršku reprezentativnih sindikata, očekuje donošenje katastrofalne Uredbe Vlade Republike Srbije o načinu i uslovima ostvarivanja prava na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Naravno, ovakvih i sličnih primera ima bezbroj, tu su i svima nama dobro poznati čuveni tenderi za javne nabavke, gde nas i dan danas ubeđuju da nam je MUP, izdvojivši sredstva, obezbedio nove uniforme, a zaboravljaju da je to novac nama oduzet prilikom umanjenja plate u dva navrata, kada smo ostali bez oko 18% plate u jesen 2014. godine.

„Dana xx.xx.xxxx u xx časova očekuje se dolazak delegacije xx. Potrebno je da organizacione jedinice obezbede dovoljan broj policijskih službenika…“ . Nakon ovakvih naredbodavnih depeša poslatih iz Direkcije policije ili Uprava iz njenog sastava, prva reakcija rukovodioca organizacionih jedinica je hvatanje za glavu uz reči: „Šta će im pobogu toliko ljudi? Gde da pronađem toliki broj, organizujem i redovan rad, a ne ostvarim dodatne troškove MUP-u u pogledu prekovremenog rada, dnevnica za angažovanje, vozila i slično?“ Ne zalazeći u bezbednosne procene koje donose visoko pozicionirani rukovodioci zaduženi za planiranje aktivnosti, koji očigledno ne mare za troškove u budžetu, već se isključivo vode parolom da je bolje da na terenu ima više policije nego što je to stvarno potrebno. Naravno da je bezbednost svih građana na prvom mestu, ali je potrebno u planiranju i organizovanju poslova napraviti balans shodno finansijskim, tehničkim i kadrovskim mogućnostima. A to se, nažalost, u praksi retko dešava.

Na kraju dolazimo do onih primera sa kojima se i najčešće srećemo. Zbog kojih čak i vicevi nastaju, gde je za pojedince poštovanje pravnog poretka nepoznata kategorija. Isti ti rukovodioci misle da mogu sve i da su Bogom dati da odlučuju o svemu. Pojedini načelnici i komandiri policijskih uprava i stanica su uvereni kako su svemogući, najpametniji i nezamenljivi. Oni, koji takvim razmišljanjem i odnosu prema radu krše prava zaposlenih na sve strane, pravdajući se malim budžetom, direktno su odgovorni za stvaranje enormnih troškova, koji se u budžetu ne mogu predvideti i tačno isplanirati. Ti vanredni izdaci su posledica troškova u sudskim i disciplinskim postupcima, kao i penala u vidu velikih kamata, gde po običaju MUP uvek gubi parnice, a sve to biva plaćeno krivicom gore pomenutih rukovodioca. Neosnovane disciplinske prijave, višak radnih sati i prekovremeni rad, putni troškovi, dnenivce, naknade, jubilarne nagrade, neiskorišćeni GO, sve su to slučajevi gde, najčešće krivicom načelnika i komandira, dolazi do nepoštovanja pozitivnih pravnih propisa i direktne štete po budžet MUP-a. Nažalost, za sve oni ne snose nikakve finansijske, pravne i kadrovske posledice, zbog toga opušteno nastavljaju i nadalje sa istim ponašanjem,  uglavnom sve do penzionisanja.

Sindikat srpske policije ovim tekstom nema nameru da omalovažava bilo čiji rad, želimo isključivo da ukažemo na greške iz prošlosti, kako se ne bi ponovile i u planiranju sledećeg budžeta za 2017. godinu. Poslodavac je sada na potezu, očekujemo da će u narednom periodu preduzeti odgovarajuće mere i radnje, kako bi se stalo na put ovakvom samovoljnom ponašanju i na taj način ostvarila ušteda novac u budžetu.

Služba za informisanje SSP