Skip to main content

Oznaka: sindikat srpske policije

Održana sednica Skupštine SSP

Beograd, 18.05.2017. godine, – U hotelu „N“ u Beogradu održana je redovna godišnja sednica Skupštine Sindikata srpske policije, kojoj je prisustvovalo 42 delegata iz cele Srbije uz još desetak gostiju.

Ranije već najavljena centralna tačka sednice, usvajanje izmena i dopuna Statuta SSP, radi usklađivanja sa realnim potrebama izazvanim stalnim rastom i širenjem organizacije, uspešno je realizovana. Statut, sa usvojenim izmenama i dopunama, stupa na snagu u roku od petnaest dana i verujemo da će nam olakšati rad i doprineti održavanju kontuiniranog rasta organiazcije i u pogledu broja članova i broja Sindikalnih grupa, ali i u pogledu jačanja organa i tela sindikata, kojima će rad svakako biti olakšan.

Druga, neočekivana i iznenadna ali itekako realna, centralna tema sednice, postao je jednostrani raskid sporazuma o saradnji i socijalnom dijalogu od strane Ministarstva unutrašnjih poslova. Obrazloženje o nedostatku tehničko-prostornih uslova u MUP je verovatno svima poznato, al sumnjamo da je iko u njega poverovao. Ključ leži u jednoj drugoj rečenici obrazloženja koja glasi otprilike da „nismo ispunili očekivanja poslodavca“ i koja nas čini jako ponosnim jer može samo da znači da smo ispunili očekivanja naših članova i svih zaposlenih u ministarstvu za koje se iskreno i uporno borimo!

Predsednik SSP Lazar Ranitović

Delegati Skupštine su jednoglasno dali podršku i poverenje Glavnom odboru sindikata i predsedniku Lazaru Ranitoviću, da nastave borbu za članove i uslove rada, svim dozvoljenim pravnim i drugim sredstvima.

Zakon o radu, konvencije Međunarodne organizacije rada, propisi Evropske unije kojoj naša država teži, jasno su na našoj strani i iskoristićemo svaki pravni lek koji nam je na raspolaganju. Mi nikada nismo bili neprijatelji ni poslodavcu ni državi Srbiji, većina članova našeg rukovodstva i članstva učestvovala je u odbrani zemlje. Mi smo suparnici i rivali, što je i razumljivo, poslodavcu, ali nažalost i nekim drugim vodećim sindikalnim organizacijama koji su pregovarajući o odredbama PKU za policijske službenike više mislili na svoje nego na interese radnika.

Neprijatelji možemo biti, kao i do sada, korumpiranim pojedincima i kriminalizovanim strujama, na bilo kom nivou u ministarstvu. Ali tu smo, verujemo, na istoj liniji sa rukovodstvom MUP i ministrom Stefanovićem.

Rukovodstvo SSP poručuje članovima da se ovim raskidom Sporazuma ništa novo ne dešava kada su oni i njihova prava  u pitanju. SSP je i dalje tu za vas, sa svojim 16-članim pravnim timom i armijom od stotinu aktivista! Vi ove novonastale prilike nećete ni osetiti! Našim aktivistima će biti otežani uslovi rada, koristiće svoje slobodno vreme da dođu do vas i izbore se za vas. Članovi porodica naših aktivista će osetiti na svojoj koži naše pojačane aktivnosti, nedostajaćemo im malo više, al to je cena na koju smo svi pristali onog momenta kada smo se u ovo upustili!

Peticija je, jasno je svima, već dala nekoliko rezultata, osetiće to neki od vas kroz povećanje plate do kojeg će doći uračunavanjem vremena puta na angažovanju u radno vreme, kao i doslednijom primenom instituta preraspodele radnog vremena i kasnijim obračunom ostvarenog viška radnih sati. Nastavićemo sa pritiskom na poslodavca do ispunjenja svih zahteva iz peticije, a pouzdano znamo da se već radi na rešavanju njih nekoliko. Do povećana bednih plata i još bednijih dnevnica mora doći!

Pred Sindikatom srpske policije je uskoro nekoliko bitnih zadataka kojima se okrećemo u narednom periodu:

  • Odbrana prava na korišćenje prostorija u MUP;
  • Policijada „Zlatibor 2017“, 16. i 17. juna;
  • Faktičko konstatovanje realnosti – SSP je reprezentativan sindikat, po broju članova, po Zakonu o radu. Još samo MUP da to prizna!

MOŽE BITI SAMO JEDAN – SINDIKAT SRPSKE POLICIJE!!!

Neki od mnogobrojnih izlagača:

Služba za informisanje SSP
Mile Lazarević

Članovi SSP na 30. Beogradskom maratonu

BEOGRAD – 22. april 2017. godine održan je jubilarni 30. beogradski maraton. Tačno u 10,00 časova krenule su polumaratonska i maratonska trka, u 10,15 časova startovala je i Trka zadovoljstva. Učešće u jubilarnom i dobro  poznatom Beogradskom maratonu uzelo je nekoliko desetina hiljada takmičara uključujući i takmičere iz nekoliko desetina zemalja sveta sa svih kontinenata.

18109836_1180753728703393_1571747796_n18090541_1529129357117291_1454207162_oMeđu takmičarima tradicionalno učešće uzima nemali broj pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije iz svih organizacionih jedinica, kako u sedištu, tako i van sedišta Ministarstva, koji su ujedno članovi Sindikata  srpske policije i red je da ih pomenemo i pohvalimo. Ministar unutrašnjih poslova i potpredsednik Vlade RS dr Nebojša Stefanović poželeo je uspeh svim pripadnicima MUP-a u maratonu svestan činjenice da velik broj pripadnika uzima učešće u ovoj sportskoj manifestaciji čime se podiže ugled profesije i njenih pripadnika na jedan od najlepših načina, a to je afirmacija sporta među mladiima kroz učešće u sportskim manifestacijama.

18052654_1180753708703395_577425350_n 18035476_1525201840843376_343639744_nNa 30. jubilarnom maratonu učešće su uzeli članovi Sindikata srpske policije, Regionalnog centra Pančevo Vladimir Ristić, koji je učestvovao u polumaratonu predstavljajući sindikat i svoj regionalni centar. Ristić je trku završio odličnim vremenom 2.20,47.  Iz pomenutog regionalnog centra učestvovao je i Aleksandar Adamov iz Vršca koji je takođe zabeležio odličan rezultat kao i pravni zastupnik RC Pančevo, advokat Đorđe Bokšan. Nenad Jovanović iz Policijske stanice Voždovac,  član Regionalnog centra Beograd takođe je uzeo učešće u maratonu.

18034269_1114927315279074_7802430142726729027_n 18136371_771128986378392_1578403675_nOve godine zabeleženo je učešće velikog broja javnih ličnosti iz kulturnog i političkog života pored aktivnih sportista. Pobednik u muškoj konkurneciji 30. jubilarnog maratona je kenijac Stiven Katam sa vremenom 2.21,11. Drugo mesto zauzeo je naš atletičar Darko Živanović sa vremenom 2.29,40. Pobednica u ženskoj konkurenciji je naša iskusna atletičarka Olivera Jevtić sa vremenom 2.37,59, dok je drugoplasirana bila Tijana Simović sa vremenom 2.41,45.

Verujemo da je među hiljadama takmičara bilo još članova SSP ali nama nisu dostavljeni podaci o tome, te im se unapred izvinjavamo.

Služba za informisanje
Boban Đorđić

Sindikat danas (3): zašto su sindikati u MUP-u nemoćni i slabi?

U današnje vreme novac ima veoma veliku, presudnu vrednost i od njega zavisi stanje u društvu. On nam daje uslove za moć i  nezavisnost, ali nam daje i socijalni prestiž. Naravno, novac je i glavno oružje sindikatima u borbi za prava radnika, gde se jačina sindikata osim u broju članova, ogleda u njihovoj finansijskoj strukturi. Međutim, postavlja se pitanje da li sindikati racionalno raspolažu novcem koji poseduju, prikupljenim najvećim delom od članarine i malim procentom od donacija?

Hteli to da priznamo ili ne, sindikalizam u MUP-u je ogledalo sindikalizma u Srbiji. Slabosti sindikata se ogledaju u netransparentnom poslovanju, nedovoljnom uključivanju članova u donošenju odluka i njihovom izboru u organe sindikata. Sindikate krase doživotni, nestručni ili kompromitovani rukovodioci kojima je data velika moć odlučivanja. Naravno dobar broj njih ima stare, dobro poznate sklonosti,  njihov je prevashodan cilj dobijanje materijalne i finansijske koristi od sindikata.  Sve ovo za posledicu ima razočarenje radnika u sindikate,  promenu njihove svesti i pogleda na sindikalizam.

U MUP-u postoji 29 zvanično registrovanih sindikata. Da je mnogo, mnogo je, svi to znamo, ali što više  manjih sindikata imamo, veći su slabiji. A to i jeste cilj svakog poslodavca. Razlog formiranja velikog broja patuljastih sindikata, uglavnom, nije vera u bolje sutra ili mogućnost da sa desetak ili par stotina članova-poznanika mogu nešto dobro da učine za sve nas. Ako pogledamo njihova rukovodstva slika će biti mnogo jasnija. Uglavnom su to sada bivši rukovodioci većih sindikata, naviknuti na određene privilegije i lične koristi.

Međutim, čija je krivica za postojanje ovolikog broja sindikata, gde je nužna posledica (pa i cilj?) slabljenje većih sindikata i gubitak poverenja članova u sve druge? Odgovor nije jednostavan ali, nažalost, krivica je obostrana. Krivica velikih sindikata sastoji se u tome što su gore pomenutim slabostima dozvolili svoje urušavanje, a odgovornost zaposlenih leži u tome što daju poverenje takvim sindikatima, koje osnivaju i vode više puta kompromitovani lideri. Evo jednog primera:  Bivši član rukovodstva jednog reprezentativnog sindikata koji je zbog malverzacija sa novcem dobio krivičnu prijavu od dojučerašnjih saboraca, i isteran iz istog, osniva drugi manji sindikat i  privlači nekoliko stotina članova-poznanika. Dok je tako jačao, dešavale su se čudne stvari. Jedna od tih je, da je taj čovek, sudeći prema novinskim člancima, na auto-putu u civilu , službenim vozilom izigravao saobraćajca, zaustavljao vozila i tražio novac. Naravno, bio je prijavljen, potom uhapšen i zadržan nekoliko dana u pritvoru ali nečijom „dobrom“ voljom biva oslobođen.  Da nevolja za njega bude veća, iz sindikata čiji je glavni osnivač biva isteran, da bi nedugo zatim, formirao još jedan, još manji sindikat sa jedva  stotinak članova. Treći po redu sindikat.  Pitanje je da li to njegovi članovi znaju, a ako znaju nek razmisle da li bi takvoj osobi dali da im pričuva novac?

Reprezentativni sindikati u MUP-u su svakim danom sve slabiji u broju članova i njihovom poverenju. Razloge svi znamo: neuspeli štrajk 2014 godine, veoma brzo napredovanje njihovih rukovodioca, neslaganje sa ostalim sindikatima i neprihvatanje ponuđene saradnje, netransparentnost, nerešavanje problema prvenstveno svojih članova, pa potom i ostalih zaposlenih, nezainteresovanost i nedovoljno uključivanje u donošenje zakonskih i podzakonskih propisa, blanko saglasnost na „analizu rizika“ itd. U cilju prikrivanja svoje nemoći ali i svog nerada, njihova politika se svela pre svega na „kupovinu“ članstva. To je jedan vid starog ali uspešnog „sindikalizma“ u Srbiji gde novčanim davanjima pre svega novim članovima, pokušavaju da održe privid jakih sindikata, pritom slabeći svoje finansije, koje su neophodne za onu pravu, jaku i organizovanu sindikalnu borbu. Gledajući njihove sajtove i fejsbuk stranice možemo videti hvalospeve o tome kako su, recimo, novim članovima kupili štampač, računar, popravili vozilo, kupili deo uniforme, opremili službene prostorije, organizovali proslave i slično. Praktično time sindikati preuzimaju obaveze poslodavca i novcem članova finansiraju MUP. A pri tome retko koji istinski problem zaposlenih uspevaju da reše…

Prava sindilna borba podrazumeva usmeravanje svih potencijala, pa i finansija kojima sindikat raspolaže, u cilju pritiska na poslodavca da gore pomenute stvari obezbedi, iz njegovog isplaniranog budžeta. Iako znamo da je rak-rana MUP-a nedovoljan i loše planiran budžet i da sindikat nije dužan niti obavezan da krpi rupe pomažući im na gore pomenute načine, većina sindikata, uključujući i reprezentativne, ipak to rade. S jedne strane zadovoljan poslodavac, oslobođen brige za svoje obaveze, a sa druge strane lažno zadovoljni članovi koji su odavno naviknuti na to. Poslodavac zadovoljno trlja ruke – socijalna tenzija je pala. Zbog takvog odnosa prema članovima, oni vremenom počinju da gledaju na sindikate kao na nekog kome je DUŽNOST da im obezbedi papir, štampač, računar, paketić, novčanu pomoć, putovanje, polutke na rate i sl. Pri tome zaboravljajući, doduše ne svojom već krivicom sindikata, glavnu i osnovnu svrhu osnivanja i postojanja svakog sindikata – istinsku borbu za zaštitu njihovih prava i poboljšanje uslova rada. Kako se boriti da nam bude bolje kada su rashodi skoro svih sindikata za gore pomenute stvari 70-90% celog budžeta? Kako imati jak i nezavistan sindikat sposoban za dugotrajan iscrpljujući štrajk, koji raspolaže finansijskim mogućnostima da za vreme štrajka svim članovima garantuje isplatu pune zarade?

Da li ćemo konačno da shvatimo da smo čuvenih 10.000 dinara koje smo dobijali svakog meseca izgubili zbog takvog odnosa, gde je bolje da se učlanimo u drugi sindikat koji nam, recimo, za rođenje jednokratno daje 15.000, a „onaj tamo“ SSP 10.000? A zbog onog što nam dao 15.000 za rođenje deteta ostadosmo bez svakomesečne „desetke“.

Da li ćemo početi svi da se, kao reprezentativni sindikati, za naša prava borimo kupovinom štampača, uniformi, računara, polutki na rate ili ćemo se uozbiljiti i već jednom shvatiti da sindikat mora čuvati i jačati svoje finansije za ubuduće?

Upravo ih gore pomenutih razloga, iako SSP, za razliku od drugih sindikata, svakodnevno jača i raste, nema još uvek dovoljnu snagu da sam promeni neke stvari u globalu, a koje se tiču povećanja plate, dobijanje novih vozila itd. Mi poštujemo novac naših članova i ne rasipamo ga, akumuliramo ga u budžet i štrajkački fond, ulažemo u naše aktiviste, trošimo ga na obilazk organizacionih jedinica gde rešavamo problematiku gde god se pojavimo.

Kada zaposleni u MUP pažljivo pročitaju ovaj tekst, shvate njegov cilj i svi zajedno promenimo ugao gledanja na sindikate, možemo očekivati da nam uskoro bude bolje. A do tada, pružite podršku SSP jer smo jedni od retkih zagovornika one prave sindikalne borbe, finansijski transparentni, otvoreni za saradnju sa drugima i bez šarenih laža za članove. Istinu na videlo pa ma koliko bolna da je.

Uostalom, moto ovog sindikata jeste: ZADOVOLJAN ČLAN, JAK SINDIKAT!!!

Služba za informisanje SSP
Zoran Stojčić

Sindikat danas (2): kako unaprediti sindikalni rad?

U današnje vreme ljudima je sve teže i da zamisle da neko nekome pomaže tek tako i bez zadnjih namera. Teško im je da poveruju u to da se neko bavi sindikalnim radom nesebično. Uobičajena sumnja je da sindikalni aktivisti imaju neki interes, najčešće misli idu ka tome da oni – sigurno dobijaju novac za taj rad ili imaju dodatne pogodnosti, bliski su rukovodstvu poslodavca pa će to iskoristiti za napredovanje, itd. Ma šta tu ima da se misli? I zašto baš da im pomognemo u ostvarivanju ličnih ambicija. Mi ćemo dobiti šta?

Teško je ljudima da shvate i prihvate činjenicu da je neko spreman da žrtvuje miran život i slobodno vreme da pokuša promeniti na bolje sistem iznutra, da taj neko tek tako izabere težak put umesto da okleva i čeka bolja vremena ili jednostavno da se prepusti sudbini.

A u stvari, ne treba tu mnogo da se  misli. Ako smatramo da postoji potreba da naša prava i naši radnički interesi budu zaštićeni, trebalo bi da i sami aktivno učestvujemo i „uzmemo stvar u svoje ruke“. Da sami odlučimo koji ljudi će da nas predstavljaju. Da to omogućimo ljudima koji nam ulivaju poverenje, da deluju i govore u naše ime i da im damo punu podršku. Moramo zauvek ostaviti iza nas vreme kada su ljudi na takve pozicije imenovani putem formalnih ili unapred režiranih izbora. Ne treba prepustiti bilo kome da glasa i odlučuje u naše ime. Tek ako aktivno učestvujemo u radu sindikata i izboru rukovodstva, tada imamo i moralno pravo da kritikujemo izabrane, da im tražimo polaganje računa ali i ostavke ukoliko ne opravdaju naše poverenje.

Vreme je da i MUP shvati ono što uspešni poslodavci odavno znaju – da efikasne sindikalne ili profesionalne organizacije mogu da budu izuzetno korisne za bilo kog poslodavca, jer preko njih dobija pravu povratnu informaciju ne/zadovoljstva radnika. Informaciju neiskrivljenu strahom, neopterećenu bolesnom zavisnosti i ulizištvom ili pak naglašeno stegnutu zbog hijerarhijske strukture. Ova vrsta odnosa često može sačuvati neku organizaciju od kolapsa, izazvanog odvajanjem rukovodstva od realnosti, preteranim otuđenjem rukovodstva od zaposlenih.

Mogućnosti koje pruža sindikalno i drugo udruživanje ne koriste se dovoljno efikasno u našoj zemlji, tu smo jako daleko od željenog u poređenju sa zemljama sa razvijenim civilnim društvom. Stiče se utisak da se tradicionalni sindikati i profesionalne organizacije, velike sindikalne centrale u Srbiji, ali i reprezentativni sindikati u MUP, uglavnom održavaju na inerciji članstva iz prošlosti, koje se sve više i više smanjuje. Imamo i mnogo novih malih sindikata koji, podsticani razočarenjem i nezadovoljstvom ili pak od strane poslodavca, niču svakodnevno, ali tu ipak nema dovoljno novih ideja, sindikata spremnih da ponude alternativu. Čast izuzecima.

Ipak, postoje razlozi za optimizam, jer vidimo više pozitivnih rezultata proisteklih iz privremenog ili trajnog udruživanja. Zaposleni u javnom sektoru, pa i MUP, u poslednjih nekoliko godina izgleda da doživljavaju sudbinu onih koji rade u privatnom i potreban im je snažan i dobro organizovan sindikat. Sindikat srpske policije dokazao je da je u stanju da pokaže da u MUP rade živi ljudi, građani Srbije sa imenom i prezimenom, a ne samo anonimni brojevi. Nadamo se da će taj trend da se u budućnosti nastavi i proširi!

Uprkos određenim ograničenjima u ostvarivanju prava na slobodu udruživanja u MUP-u (naročito u pogledu sprovođenja efikasnih štrajkova), i dalje ima dovoljno mehanizama da utičemo i štitimo interese zaposlenih putem protesta, javnih kampanja, tužbi sudovima zbog nezakonitih odluka i slično. Naravno, osnovni uslov za sve to jeste aktivna podrška članstva. I ukprupnjavanje sindikalne scene!

Vremena se menjaju i zahtevaju se novi odnosi sa javnošću i sa članstvom, što zauzvrat zahteva reformu celokupnog sindikalnog pokreta. Neizbežne su bolne reforme svih sindikata, ali one generalno moraju imati blagotvoran efekat ako se pravilno sprovedu, a to se ne može desiti bez saradnje ljudi koji su svesni problema u potpunosti. Sindikati se moraju odreći nekih ljudi koji su godinama svojevrsni sindikalni fikusi, ljudi koji godinama obavljaju određene odgovorne funkcije u sindikatima bez ikakvih rezultata u radu. Savremeni oblici organizacije sindikata ne smeju da dozvole postojanje funkcionera koji su samo nemi  posmatrači već svi moraju biti aktivni učesnici i davati adekvatan doprines.

Sindikat srpske policije od svog osnivanja bio je lider u inovacijama u radu, pristupima rešavanju problema, predlagali smo rešenja, često i nepopularna, ali svrsishodna i efikasna. Sve više i više ljudi počinje da shvata neophodnost primene takvog pristupa radu sa članovima, rešavanju problema, neophodnost približavanja i izgradnji poverenja i saradnje sa organizacijama civilnog društva i nezavisnim državnim organima, tako da nema sumnje da će u našem sindikatu biti dovoljno ljudskog kapaciteta za sprovođenje neophodnih reformi i vraćanja sindikalizma u MUP na „pravi put“!

Služba za informisanje SSP
Mile Lazarević

Sindikat danas(1): zašto biti član?

Nikada nije bilo više dilema nego što je to slučaj danas – da li su sindikati i drugi slični oblici udruživanja uopšte dobra ili loša stvar za zaposlene? Svi poslodavci, u različitim oblastima, svojski zastupaju savremenu tezu da sindikati ništa korisno ne rade već koče reforme, a samim tim i ekonomski i svaki drugi razvoj.

Poslodavci ponekad tvrde da ih sindikalne vođe ucenjuju i prete im nepotrebnim udarima i tako sebi neovlašćeno obezbeđuju dodatni prihod ili druge koristi.

Svedoci smo postojanja i takvih sindikalnih lidera koji pokazuju životni standard u neskladu sa svojim osnovnim zanimanjima – nastavnici, rudari, poštanskih radnici, policajci itd. Svedoci smo i meteorskih karijernih uspona pojedinih sindikalnih lidera! Na neka lica prvih ljudi sindikalnih organizadžija navikli smo tako dugo da ih uzimamo zdravo za gotovo, kao da su rođeni i da će uvek biti sindikalci. Najveće i najstariji organizacije među njima imaju moćne elemente korporativne strukture.

Nekada je to opravdano, nekada ne, ali na sindikate po difoltu pada kritika, slično kao na političke partije – da ništa korisno ne rade i nikome ne pomažu, osim ličnom interesu malog kruga ljudi bliskih njihovim liderima.

Dakle, nameće se zaključak da su oni zapravo štetni oblici udruživanja zaposlenih?

Međutim, ljudsko pamćene generalno je kratko, a sećanje na istorijske momente izgleda još kraće i lako se zaboravlja da većina prava koja uživamo danas nisu oduvek bila tu i da su osvajana u nekoj ranijoj fazi, često uz cenu ozbiljnih žrtvava, protesta, štrajkova, otpuštanja sa posla. To ne znači da ta prava ne mogu vrlo lako biti izgubljena. Jesmo li brzo zaboravili blisku prošlost kada smo radili i preko 250 sati mesečno? Bez uvećanja za noćni rad, prekovremeni rad, rad na dan državnih i drugih praznika… Da li je tako brzo izbledelo sećanje na maltretiranje policajaca od strane nadobudnih starešina i kažnjavanje umanjenjem plate bez povoda i bez prava na žalbu?!

Prava su izborena teškom mukom a lako ih možemo izgubiti i zbog toga svako od nas mora da bude spreman, da lično učestvuje u zaštiti svojih prava i legitimnih interesa. Ako nismo spremni da damo sve od sebe, ne možemo ni da očekujemo dobijanje željenog rezultata. Kada nemamo dovoljno snage da se sami odupremo, ona se stiče udruživanjem – formalnim ili ne. Srećom, uvek postoji mogućnost da udružimo snage sa ljudima koji se bore za iste ciljeve i zajedničkim naporima postignemo željeno. Izbor je samo naš lični.

U većini slučajeva, međutim, ljudi shvate ovu mogućnost, na drugačiji, teži način. Tek u, po njih lično, teškom trenutku, kada su im direktno ugrožena prava ili interesi, odlučuju da se pridruže velikoj i jakoj grupi. Pa čak i tada, kada se nešto tako desi i odluče se za pridruživanje sindikatu, brinući samo o sebi, neki od njih i tada žele da ostanu anonimni i ne podlegnu ni minimalnom riziku.

No, to ih ne lišava prava da kritikuju one koji pokušavaju da učine nešto za opšte dobro. To ih ne sprečava da postave pitanje „Šta je to sindikat uradio za njih?“. Zaboravljaju da sindikat nije neka otuđena organizacija, strano tkivo na telu zaposlenih, već smo sindikat svi mi zajedno.

Sindikat je jak onoliko koliko smo složni i koliko su aktivni i na borbu spremni svi njegovi članovi!

Služba za informisanje SSP
Mile Lazarević

Deluju li vam zabrinuto za sudbinu radnika?!

Policijski pas uginuo na dan sahrane svog vodiča!

Prenosimo vam tekst koleginice Ane Tomašević, objavljen u fejsbuk grupi našeg Regionalnog centra Novi Sad. Tekst o nevidljivim ali neraskidivim vezama čoveka i životinje.

Nakon smrti kolege uginuo i njegov službeni pas….Slučajnost???

Nakon saznanja da je teško bolestan, pored sveg truda i borbe za svoje zdravlje, kolega Modri Laslo iz Srbobrana, izgubio je dugu i tešku bitku.

Modri Laslo, obavljao je poslove Modri-Laslo-2policajca u MUP-u nešto malo duže preko dvadeset godina. Bio je zaposlen u Policijskoj upravi Novi Sad, a obzirom da je jako voleo životinje i bio im naročito privržen, poslednjih desetak godina radio je u PI SDI – Odeljenje za vodiče službenih pasa.

Posle dolaska u navedeno Odeljenje, zadužuje službenog psa rase „labrador“ sa kojim je radio na poslovima pronalaska opojnih droga sve do 2010. godine. Tada, zbog starosti psa, odnosno nemogućnosti da dalje obavlja te službene poslove labrador biva penzionisan. Laslo je za njega, do tada aktivnog kolegu-partnera, podneo zahtev i dobio saglasnost MUP-a, pa ga je i udomio kod sebe. Te 2010. godine za potrebe obavljanja službe Laslo dobija novog radnog psa, štene Belgijskog ovčara – Malinoa. Sa njim je radio do sredine 2015. godine, kada je saznao za svoju bolest i započeo svoju najtežu životnu bitku sa bolešću, koju na žalost, nije uspeo da dobije.

Kolega Laslo preminuo je22.02.2016. Modri-Laslo-3godine, a sahranjen je dva dana nakon toga. Na dan sahrane, njegove kolege koje su preuzele brigu za službenog psa Malinoa, pronalaze ga u jutarnjim časovima mrtvog u službenom boksu. Inače pas prethodno nije pokazivao bilo kakav simptom bolesti, koji bi mogao ukazati da ima neki zdravstveni problem. Nakon izvršene zvanične obdukcije, utvrđeno je da je životinja uginula od torzije želuca.

Nakon ovakog spleta okolnosti, bez obzira na rezultat obdukcije, Laslove kolege u ubeđenju su da sve ovo predstavlja isuviše veliku slučajnost i u dubokom su uverenju da je službeni pas osetio ono što se dešava Laslu, i da ga zbog izuzetne privrženosti, nikako nije mogao napustiti u ovom svetu, te je zbog prevelike tuge, nastavio da ga prati…“

Predsednik RC Novi Sad
Ana  Tomašević

Ovu priču preneo je i portal „Telegraf“: SLOMIĆE VAS NA DVOJE

Srpska Žandarmerija danas i zakonska regulativa

Istorijski počeci današnje Žandarmerije vežu se za drugu polovinu XIX veka kada je formirana Žandarmerija kao specijalna, vojno-policijska jedinica, čiji je položaj utvrđen Zakonom o ustrojstvu Vojnog ministarstva koji je stupio na snagu 1864. godine. U kasnijem periodu položaj Žandarmerije je definisan Zakonima o Žandarmeriji iz 1881. godine i 1921. godine.

Nakon uspostavljanja nove države, po završetku II svetskog rata, Žandarmerija je iz ideoloških razloga ukinuta.

Tek nakon petooktobarskih događaja iz 2000. godine, odlukom Vlade Republike Srbije, dana 25. juna 2001. godine ponovo je oformljena Žandarmerija, ovoga puta kao posebna jedinica u okviru Resora javne bezbednost Ministarstva unutrašnjih poslova.

Uprkos tome što postoji već skoro petnaest godina, organizacija i nadležnosti Žandarmerije nisu definisani ni jednim  Zakonom. Ako i postoji razumevanje da to, u ona burna vremena posle 2001. godine, nije moglo biti učinjeno izmenama i dopunama tadašnjeg Zakona o unutrašnjim poslovima, sasvim je nejasno zašto zakonodavac nije iskoristio priliku kada je donosio Zakon o policiji iz 2005. godine.

Ni prvi prednacrt Zakona o policiji iz jula 2014. godine nije predviđao definisanje Žandarmerije kao posebne jedinice u okviru Ministarstva, već su samo pomenute jedinice za posebnu namenu, bez navođenja naziva Žandarmerije.

12399007_10204224474045509_127712787_n

Prvi koji je u javnosti ukazao na ovaj nedostatak i na potrebu „legalizacije“ Žandarmerije i njenog smeštanja u zakonske okvire, bio je Sindikat srpske policije koji je, na svojoj internet stranici i u emisiji „Radar“ RTV Vojvodine od 24.02.20015. godine, izneo stav da je Žandarmeriji, zbog njenih specifičnosti, potrebno posvetiti jedno posebno poglavlje u okviru budućeg Zakona o policiji ili čak da njen položaj, delokrug rada i funkcionisanje budu obuhvaćeni posebnim zakonom, navodeći to i kao uslov da srpska Žandarmerija uđe u evropsku porodicu žandarmerija i policijskih snaga sa vojnim statusom. Ovakvom stavu se gotovo nema šta ni oduzeti ni dodati.

Tek posle toga, u novom prednacrtu, a kasnije i u nacrtu Zakona o policiji, u stavu 2. člana 21. u delu koji se odnosi na Direkciju policije, pominje se, između ostalih, Žandarmerija kao posebna jedinica policije u sedištu Direkcije policije. Dodatno, u stavu 4. člana 22. ZOP navodi se da „Specijalna jedinica policije, Helikopterska jedinica i Žandarmerija kada se angažuje jedan ili više odreda u maksimalnom kapacitetu, angažuju se na predlog rukovodioca nadležne organizacione jedinice uz prethodno odobrenje direktora policije i saglasnost ministra“. Stav 5. kaže da „Žandarmerija, osim izuzetka iz stava 4. ovog člana, angažuje se na predlog rukovodioca uz prethodno odobrenje direktora Policije“.

U svega tri rečenice u okviru Nacrta Zakona o policiji u poglavlju o Direkciji policije, nije ni moglo stati ništa više: nema ni jedne reči o nadležnosti, delokrugu rada i organizacionoj strukturi Žandarmerije, čime se ostavlja mogućnost da svaka buduća vlada „pravi“ Žandarmeriju „po svojoj meri“.

Zanimljivo bi bilo i običnom čitaocu, kako je ova problematika regulisana u pojedinim zemljama koje imaju dugu istoriju žandarmerije ili drugih policijskih snaga sa vojnim atributima.
gendarmerie nacionale

U Francuskoj se položaj i funkcionisanje Žandarmerije reguliše posebnim Zakonom o žandarmeriji (LOI n° 2009-971 du 3 août 2009 relative à la gendarmerie nationale), dok se rad turske žandarmerije zasniva na Zakonu o dužnostima i ovlašćenjima Žandarmerije (Jandarma teşkilat, görev ve yetkileri kanunu) iz 1983. godine. Iako se njeni počeci vezuju za 1850. godinu, moderna rumunska Žandarmerija je nastala Odlukom Vlade br. 0749 od 5. jula 1990. godine transformisanjem iz  Garda și Ordine trupelor HQ., a njena organizacija i funkcionisanje definisani su posebnim zakonom – Zakon 116/98, čije je donošenje predstavljalo veoma važan momenat u procesu demokratizacije Rumunije. Ovaj Zakon se posmatra kao jedan od ključnih momenata u procesu reformisanja rumunskih institucija i stabilizacije Rumunije na njenom demokratskom kursu. Ostao  je na snazi do 2004. godine, kada je stupio na snagu  Zakon 550/2004, kojim je rumunska Žandarmerija definisana kao specijalizovana državna ustanova sa vojnim statusom u okviru Ministarstva uprave i unutrašnjih poslova, koja, u skladu sa zakonom, sprovodi svoje atribute u zaštiti javnog reda i bezbednosti, prava građana i osnovnih sloboda, javnog i privatnog vlasništva, u sprečavanju i otkrivanju kriminala i drugih povreda zakona, kao i u zaštiti temeljnih državnih institucija i u borbi protiv terorizma. Zakonom su utvrđeni organizacija i funkcionisanju rumunske Žandarmerije, njen status, dužnosti i ovlašćenja, organizacija i vođstvo, te prava i obaveze ustanove.

Zakonsko uporište za svoje postojanje španska Civilna garda (Guardia Civil) nalazi u zakonu La Ley Orgánica guardia civil2/1986, od 13. 03.1986. godine. Proces uspostavljanja zakonskog okvira za osoblje Civilne garde dovršen je usvajanjem zakona La Ley 28/1994 od 18. oktobra 1994, a njemu je prethodio la Ley 17/1989, od 19.07.1989. godine koji se odnosio na profesionalno osoblje. Treba pomenuti i najnoviji Zakon od 22. 10. 2007. godine – la Ley Orgánica 11/2007– kojim se regulišu prava i obaveze članova Civilne garde, kao i la Ley Orgánica 12/2007 od istog datuma kojim se uspostavlja Disciplinski odbor Civilne garde i utvrđuju standardi od izuzetnog značaja za kreiranje statuta za njene pripadnike. Iako je situacija sa španskom Civilnom gardom po pitanju zakonske regulative malo „komplikovanija“ nego u gore navedenim evropskim zemljama, navodimo detaljnije njen primer da bismo ukazali na ozbiljnost koju pojedine države pokazuju u regulisanju statusa i funkcionisanja policijskih snaga sa vojnim atributima, što srpska Žandarmerija svakako jeste.

Ako krenemo dalje od Evrope, videćemo da se i tamo rad nacionalnih žandarmerija i policijskih snaga sa vojnim statusom uglavnom reguliše posebnim zakonima, primer Kanade (Loi sur la Gendarmerie royale du Canada, dernière modification 2014-11-28 ), da ne pominjemo neke druge zemlje Centralne i Južne Amerike.

Srpska Žandarmerija kao najveća i najbrojnija oružana formacija stalnog sastava u MUP R Srbije, sa svim svojim specifičnostima koje se ogledaju, pre svega, u njenom poluvojnom karakteru, zahteva da se novim Zakonom o policiji, a možda i posebnim zakonskim aktom, na šta nepobitno navode iskustva iz razvijenih evropskih zemalja, preciznije definiše njen položaj, delokrug rada, organizaciona struktura i način funkcionisanja, metodologija rada i način upotrebe, kao i uslovi pod kojima se ona može upotrebiti, a u cilju uspostavljanja demokratske kontrole nad njom. Na to nas upućuju i naša iskustva iz istorije Žandarmerije.

Poseban zakonski akt bi bio korisniji i za samu Žandarmeriju jer bi čvršće utvrdio njenu poziciju u bezbednosnom sistemu Republike, a omogućio bi i kvalitetniju selekciju kadrova i bolju obuku za njene pripadnike. Pretpostavka je da bi se posebnim zakonskim aktom ostvarili preduslovi za selektivniju upotrebu žandarmerijskih snaga koje se danas često angažuju u situacijama kada za to i ne postoje dovoljni razlozi.

I na kraju, iako manje važno, ali ne i nevažno, ostvarili bi se uslovi za pristupanje srpske Žandarmerije Asocijaciji evropskih i mediteranskih žandarmerijskih i policijskih snaga sa vojnim statusom „FIEP“.

Šef službe za informisanje SSP
Mile Lazarević

Ivici Dačiću: Protivzakonita depeša koja se odnosi na uštede u MUP

Poštovani gospodine Dačiću,

Povodom Vaše depeše2013-10-18 Dopis Dačiću u vezi depeše o uštedama broj 01-10283/2013-9 od 10.10.2013. godine, u kojoj je naveden stav da u slučaju upućivanja policijskih službenika na seminare radi stručnog usavršavanja van mesta rada njima ne pripada pravo na dnevnicu, Sindikat srpske policije ukazuje na sledeće:

Nastavi sa čitanjem

Ministru Dačiću: Šta ste preduzeli povodom pisanja „Kurira“

Gospodine Dačiću,

Molimo Vas da nas hitno izvestite u pisanom obliku o tome koje ste mere i radnje preduzeli, odnosno da li je formirana neka nezavisna komisija u cilju rasvetljavanja podataka koje je dnevni list „Kurir“ izneo u svom elektronskom izdanju od 14.09.2013. godine i u nekim kasnijim brojevima, a koji se odnose na krivičnu prijavu koju su radnici UKP

Nastavi sa čitanjem

Direktoru Veljoviću: Izjasnite se povodom pisanja „Kurira“

Gospodine Veljoviću,

Molimo Vas da se pod hitno izjasnite na okolnosti koje je dnevni list „Kurir“ izneo u svom elektronskom izdanju od 14.09.2013. godine i u nekim kasnijim brojevima, a koji se odnose na krivičnu prijavu koju su radnici UKP Nebojša Trbović i Dejan Tripković podneli 17. juna 2009. godine Okružnom javnom tužilaštvu protiv Biorac Gorana, Milorada Veljovića, Rodoljuba Milovića i dr.

Nastavi sa čitanjem

  • 1
  • 2